Piše i slika: Slaven Gajdek
Od Konjica, klancem Neretve, preko Visočice, do Bjelašnice
Mir i tišina u planinama idealni su za bijeg od gradskih gužvi, ali i jednu vrstu antistresne terapije. U to smo se uvjerili kada smo krajem svibnja provezli prekrasnu rutu od Konjica, preko Boračkog jezera, Glavatičeva i Visočice do olimpijske Bjelašnice.
Lijep je dan i vruće je, što je normalno jer je rano poslijepodne. U Konjicu smo i nećkamo se oko posjete Titovom bunkeru. Vidjeli smo već sličan objekt u Maloj Paklenici tako da nam se nije dalo, mada je unutra temperatura daleko ugodnija nego vani na suncu. Odlučni sjedamo na Kawasakija i iz centra krećemo put Boračkog jezera.
Vrlo brzo nakon polaska cesta se počne uspinjati na Borašnicu preko strmih serpentina i doseže visinu od otprilike 800 metara, nakon čega slijedi isto tako oštar spust preko Đajića potoka prema Borcima, gdje se smjestilo Boračko jezero.
Boračko jezero svojim posjetiteljima nudi brojne sadržaje, a svi koji žele provesti nekoliko dana na ovom prelijepom jezeru mogu iznajmiti bungalove, vikendice ili kamp kućice. Ovo je idealno mjesto za kupanje, odmor i rekreaciju. Iako za vrijeme naše posjete sezona još nije bila počela, na Boračkom jezeru sreli smo nekoliko kupača, te kampera koji su svoje mjesto već zauzeli u kamperskom naselju.
Nastavljamo dalje prema Glavatičevu, odakle započinju rafting ture niz Neretvu. U lokalnoj tgovini tražimo okrijepu uz hladan sok i ugodno čavrljamo s lokalnim stanovnicima. Naravno da je glavna tema bio naš predsjednik Milanović i njegove ružne izjave o Bosni i Bošnjacima.
Očaravajuća, sveprisutna svijetlo zelena Neretva odvlači nam svu pažnju. Napredujemo prema Zabrđanima i Poharama, a na cesti nailazimo na krave i ovce koje ovdje ljudi puštaju na ispašu. Poneke životinje se nađu i na cesti, ali šta je tu je. Opreza nikad dosta.
Već se ozbiljno uspinjemo obroncima Visočice, te dolazimo u selo Odžaci, gdje moramo skrenuti s glavnog puta, prema Bjelašnici. Cesta se naglo suzi na svega 2 metra i na mjestima postaje teško savladiva zbog strmina i oštećenja nakon kiša. Uspinjemo se predjelima obraslim drvećem i grmljem koje se nakon Luke toliko prorijedi, te vrlo brzo i iščezne. Oko nas je samo kamen i isječci travnatih površina obraslih planinskim cvijećem. Svako malo izvor vode što nam u početku paše, a kasnije više nema potrebe. Po samoj Visočici nailazimo na mnoge parkirane automobile i mislimo kako ima puno planinara. Tek kasnije uviđamo da puno ljudi hoda okolo i bere neke trave.
1.630 metara visok je sam prijelaz Visočice na koji smo stigli vijugavom cestom. Temperatura je rano-proljetna i ne zadržavamo se previše. Nastavljamo se spuštati isto tako vijugavom cestom prema Tušilu, a na mjestima se opet počinje pojavljivati grmovito raslinje. Nailazimo na mali kanjon Rakitnice, koju cesta nastavlja pratiti prema Šabićima. Tragovi života vidljivi su svuda oko nas, a Rakitnica, samo još jedna u nizu prekrasnih malih rijeka, nastavlja svoj put prema dolini.
Kako sve ne bi brzo bilo gotovo, potrebno je bilo još malo uspinjanja kroz nekoliko serpentina. I eto nas, stigli smo na Babin Do, plato Bjelašnice gdje se smjestilo Olimpijsko selo i hoteli s pogledom na skijaške staze. Nas je tu čekao smještaj u hotelu, hladno pivo i bogata večera.
